Bravehearts!

Svi koji su na bilo koji način prisustvovali Ekipnom PH za juniorke i juniore u Splitu mogli su uvidjeti sav smisao i svu draž atletike kao sporta, ali i kao dio odrastanja mladih i odgovornih ljudi.

Nije goli rezultat, nebrojeno puta sam to rekao pa ću i ovaj puta ponoviti, smisao i cilj bavljenja sportom. Nadići psihofizičke mogućnosti u ozračju zajedništva, a ne pojedinačnog interesa – poseban je motiv, poglavito kad je u funkciji pripadnosti klubu i ostvarenju klupskih ciljeva. Tim više što je atletika pojedinačni sport.

To se ne postiže dekretom, bičem, prijetnjama ili galamom. To se gradi iz dana u dan na napornim treninzima, u znoju, ponekad obilježeno i nezgodama, povredama, frustracijama, nesuglasicama i nerazumijevanjem, ali uvijek u vjeri i nadi u uspjeh i na raspolaganju prijateljima s kojima sve to dijeliš.

U Split smo otišli okrnjeni i bitno oslabljeni, ali sa čvrstim uvjerenjem kako se bez pehara ne vraćamo. Neki tek kadeti, po prvi puta u takvoj konkurenciji, a neki pak nedovoljno spremni, na pragu mogućih ozljeda.

Gledao sam ih poslije prvog dana na zajedničkoj večeri. Nisu cure navikle da budu treće, tek nešto bolje od četvrtih, a i dečki su bili tek četvrti iako su zacrtali bar treće mjesto. Nisu bili zadovoljni, ali su šutjeli. Nisu nikoga krivili. Pomislio sam u jednom trenutku gledajući ih tako zamišljene: nije li to ipak neka starija grupa!?

A onda, drugi dan!

Dečki su se već nakon četiri discipline počeli odvajati i treće mjesto i potvrda prošlogodišnjeg pehara nije dolazila u pitanje. Štoviše, iako su sve riješili prije štafeta, istrčali su možda i najbolji juniorski klupski rezultat.

Cure su bile u stalnom raskoraku od drugog do četvrtog mjesta da bi uoči štafeta dijelile treće mjesto. U velikoj borbi obilato su nadmašile direktne suparnice i osvojile pehar. Peti u pet godina!

Spomenuću tri nesvakidašnja detalja za hrvatsku atletiku.

Prvo. Nikada se nije ovako skandiralo ime kluba i navijalo pojedinačno i pritom radila „ola“ na tribinama!!! Nikada.

Drugo. Veselje i sreća koju su iskazali pri i nakon proglašenja najboljih nije nikada viđena na hrvatskim atletskim borilištima. Nikada! Jadnog Martina, koji je u ime dečki primio pehar, lovili su po čitavom terenu, a on je, bacač kladiva nakon istrčanih 5 km, pokazao predispozicije i za člana štafete 4×100m! Dobro da se nitko nije sjetio da ga bacaju u zrak!

Treće. Neopisivo je što se je događalo u busu pri povratku! Toliko pjesme, uz zvuke velemajstora gitare i to čitavim putem od Splita do Zagreba, nije zapamćeno. Nikada! A pazite, bili smo treći!?!? Veli Hrvoj Cik da to nije bilo ni u doba dok je on trenirao i putovao sa svojim društvom. Što su si roditelji mislili kad su im u pol jedan u noći djeca jedva ispuzala iz busa od umora i musklfibera, pri tom ispuštajući neartikulirane glasove, promukli od pjevanja!?

Eto zašto tvrdimo da smo najbolji – to što smo mi izgradili to, nažalost, nema nijedan drugi atletski kolektiv u RH!

I za kraj, čestitke svima na pojedinačnim ostvarenjima (ne želim nikoga posebno izdvajati jer je svaki bod ugrađen u pehare) i puno sreće u predstojećim izazovima do kraja ove sezone. Neka vas dragi Bog čuva od ozljeda.

Davor Vukmirić, ponosni predsjednik AK Zagreb ULIX – Bravehearts