Igor Čordaš

Sezona iza nas prepuna je događaja, emocija i lijepih uspomena za naš klub tako da je teško izdvojiti ono najvažnije, ali krenut ćemo od ekipnih rezultata kluba pa ćemo potom izdvojiti najznačajnije pojedinačne uspjehe.

U odnosu na prošlu sezonu ukupni pokazatelji uspješnosti kluba kao i zadnjih par godina unazad nadmašili su prethodnu sezonu.Tako je klub zauzeo fantastično 2.mjesto po broju osvojenih medalja na državnim prvenstvima sa 93 medalje od čega najviše zlata čak 39!! Prema kriterijima HAS-a naš klub je treći u državi odmah iza Dinama i ASK-a. Na ekipnim prvenstvima seniorke su obranile naslov viceprvakinja RH, seniori tradicionalno četvrti. Juniorsko prvenstvo ostat će zabilježeno kao najuspješnije u povijesti kluba. U toploj Makarskoj naše juniorke su vratile naslov državnih prvakinja pobijedivši snažnim kolektivom odlične pojedinačne rezultate Agramovki. Juniori su posebna priča i nakon što su ipak proglašeni trećim (ispred Kvarnera sa istim brojem bodova, ali i više pobjeda), eksplodirali su oduševljenjem jer su svi živjeli za osvajanje tog pehara. Kod kadeta uspjeh je što su se obje ekipe plasirale u finale, ali kvaliteta je ipak pala (smjena generacija) te su osvojena 6. mjesta u obje konkurencije. Kup natjecanja više su služila kao izborna i kontrolna natjecanja te prioritet nisu bili ekipni plasmani, ipak valja istaknuti juniore koji su osvojili odlično 3mj.
Posebno ističem nastup naših juniorki na Kupu Europskih klupskih prvakinja gdje smo osvajanjem 6mj. izborili i dogodine nastup u A ligi tog natjecanja, a dogodine Moskva stižemo…
Kvaliteta pojedinaca skočila je vidno što se vidi prema samom broju kategoriziranih sportaša.
U klubu trenutno trenira 14 vrhunskih sportaša (1×I, 1×II,12×III), 13 vrsnih sportaša (6×IV,7×V), te 6 perspektivnih sportaša (6×VI),ukupno 33.
Gledajući unatrag 7-8 godina kada je klub imao samo gomilu perspektivnih klinaca i mlade fanatične trenere ovi rezultati su naučna fantastika, rijetko je koji klub u povijesti hrvatske atletike uspio u ovako kratko vrijeme napraviti ovakav napredak.

Od pojedinačnih dosega sigurno treba početi sa našom Niksom koja je ostvarila san svakog sportaša, a posebice atletičara, ispunjenjem norme za nastup na OI Peking (400m prep.). Prošle sezone tri puta je popravljala svoj državni rekord zaustavivši se na 56.28 istrčanih u Villachu . To je utrka na koju bih se malo osvrnuo i ispričao neke zanimljive detalje vezane uz nju. Odlazak na tu utrku naime nije uopće bio planiran jer je Niksa dva dana ranije trčala u Mariboru te smo planirali da se nakon toga odmori. Međutim u Mariboru se desilo to da je Nikolina u trci naletila na preponu koja nije bila na pravoj visini, već viša, što joj je potpuno poremetilo koncentraciju. U cilju sam uočio da je vrlo ljuta, a što je najbitnije da nije uopće umorna. Igrom slučaja pored mene je stajao menadžer iz Austrije koji je bio organizator utrke u Villachu te smo vrlo brzo dogovorili njen nastup. Krenuli smo dan ranije kako bi se što više odmorila pred nastup. To joj baš nije uspjelo jer radi velike vrućine te buke sa obližnjeg autobusnog kolodvora oka nije sklopila. Ujutro smo otišli do stadiona na jedan regeneracijski trening, a potom se Niksa ipak malo odmorila u hotelu. Maznuli smo jedne špagete za ručak te popili kavu. Pred samu utrku rekla mi je da se osjeća čudno i da ima neki pritisak u glavi, nije mirisalo na dobro…
Sama utrka bila je fantastična i prva koju je odradila ritmički savršeno, po ulasku u cilj nije joj bilo jasno što se desilo, stajala je i gledala u semafor dok sam ja urlikao od sreće, puno emocija ispreplitalo se u meni oduševljenje, sreća, bijes, euforija…Kroz glavu su mi prolazile sve one godine koje smo mukotrpno radili u vrlo teškim uvjetima, te nitko ne bi stavio pet para na to da ćemo dosanjati svoj olimpijski san…..…but only strongest survive!
Niksa je svoju sezonu iz snova nastavila odličnom utrkom na OI gdje joj je za 28 stotinki pobjeglo polufinale. Kakvo bi to tek bilo iznenađenje. Na kraju Hanžek te druga utrka sezone 56.54 (4. mjesto u vrlo jakoj utrci), čak više od 3 mjeseca nakon legendarnog Villacha što govori o njenoj izvrsnoj fizičkoj pripremljenosti.
Ana Šimić konačno se pomaknula sa mrtve točke te je popravila svoj osobni rekord na 182 cm, što je bilo dovoljno za 14mj. na svjetskom juniorskom prvenstvu i pobjedu na juniorskom četveroboju. Velike zasluge u tome ima njen novi trener Edo Josipović, ali i njen puno jači angažman na treninzima.
Edo je također u vrlo kratkom roku kako je u našem klubu uspio podići klupski skok s motkom na reprezentativni nivo. Pavle Vukmirić, Petra Malkoč te Iva Medić sve odreda reprezentativci velika su osvježenja našeg kluba. Posebno bih istaknuo Pavla koji nevjerojatno napreduje te već dugo nisam vidio jednog mladog sportaša da trenira takvim fanatizmom. Nastavi li tako uz veliku podršku svojeg oca i obitelji mogao bi postati prvi skakač s motkom u Hrvatskoj koji će imati neke konkretne rezultate u toj atraktivnoj atletskoj disciplini.
Najbolji naš atletičar svakako je bio Slavko Petrović koji je nakon neuspješnog lova na normu u maratonu ipak izvukao jednu lijepu sezonu. Žao mi je što nije uspio iako sam ja bio uvjeren da ćemo imati dva predstavnika na OI. Njegov svakako najuspješniji nastup bio je na Kupu Europe u Istanbulu gdje je postao naš najkorisniji reprezentativac osvojivši 4mj. na 3 i 5km.
Posebno me se dojmila njegova gesta kad se drugi dan natjecanja sam ponudio da trči na 5km iako to nije bilo u planu, ali pošto nam je bio bitan svaki bod on je to ipak odradio i to na izvrstan način (za razliku od nekih drugih…). Nadam se da će to biti prepoznato te da će Slavko kao naš uvjerljivo najjači trkač srednjih i dugih pruga biti adekvatno popraćen u godinama koje dolaze. Kao trener također puno obećava te formira jednu lijepu grupu atletičara za srednje i duge pruge, samim time rasteretio je i mene jer to zaista više nisam mogao pratiti.
Moram pohvaliti Hrvoja Cika čiji atletičari lijepo napreduju te se vidi njegov ogroman trud koji ulaže u radu sa njima (čak se pretvorio i u masera..).
Lucija Cvitanović popravila je Hrvatske rekorde u svojoj kategoriji na sedmoboju te u koplju, također je osvojila zlato na igrama Alpe-Jadran. Ona je dobri duh našeg kluba uvijek vedra i nasmijana te prenosi pozitivne vibre. Ubrzo će se ipak morati odlučiti između koplja i sedmoboja kako bi mogla kvalitetnije pripremiti jednu disciplinu.
Dario Horvat veliko je sprintersko osvježenje, osvojio je srebro na Alpe-Jadran u utrci 100m te zlato u štafeti 4×100m, eksplozivan dečko koji puno obećava.
Krešo Burnać također lijepo napreduje u bacanju koplja i osvaja srebro na igrama A-A, među najboljima je u svojoj kategoriji gotovo u svim bacačkim disciplinama osim u kladivu. Uz to je i uzoran ZUB-ovac.
Moram spomenuti i mladu Jelenu Ivančić koja je postala kadetska reprezentativka u kladivu i jako mi je žao što više nije članica našeg kluba.
Žao mi je što su dva naša perspektivna atletičara Siniša Tot i Marko Dadić imali jednu skromniju sezonu (Dadinjo je ipak nastupio za državnu juniorsku repku i osvojio 4mj. u troskoku) radi neugodnih povreda te se nadam da će im slijedeća biti puno bolja.
Siniša Cik ponovno ima jednu vrlo mladu i perspektivnu grupu koju predvode sestrične Novosel te se nadam da će neki od njih stasati u odlične juniore, a kasnije i seniore.
Za kraj sam ostavio svoje atletičare kod kojih uz Niksu još neki zaslužuju pažnju.
Marko Prugovečki najavio je fantastičnu sezonu već u dvorani gdje je odlično skakao i samo zbog brojnih prijestupa njegov rezultat nije bio bolji od 755 cm. Sve je upropastila ozljeda koju je zadobio na prvom natjecanju ljetne sezone te dalje nikako nije uspijevao vratiti nivo forme koji je imao.
Ivana Lončarek nakon problema koje je imala tijekom pripremnog zimskog perioda ipak je izvukla izvrsnu sezonu te je osvojila zlato na 100m prep. na igrama A-A, srebro na četveroboju, postavila je novi mlađe juniorski rekord te sve začinila sa dva zlata sa Kupa Europskih prvakinja na 100 i 400m prepone.
Žao mi je Ane Križanac koja je po meni imala u nogama normu na 3000m steeple za svjetsko juniorsko prvenstvo, međutim nakon prve utrke gdje je za čak 25sec. popravila svoj državni juniorski rekord 11:19, osjetila je jake bolove u desnom gležnju te nije dalje mogla pratiti zadani ritam natjecanja te tako podići nivo svoje forme.
Moram još spomenuti i mladog Luku Kupešića koji je na 1000m osvojio 3mj. na državnom i kup prvenstvu te mu je zamalo pobjegao nastup u državnoj kadetskoj repki.

Svi ovi rezultati svakako su još značajniji kada znamo da naš klub ima velikih problema sa materijalnim uvjetima rada koji idu nabolje iz godine u godinu, ali sportski pogon je sve veći i teško je to pratiti. Apeliram na sve atletske i sportski značajne čimbenike u našem gradu kao i na gradske oce da prepoznaju trud koji je uložen da bi se došlo do ovog nivoa rezultata našeg kluba. Nadam se da će budućnost donijeti objekt i uvjete rada koji su dostojni ovih rezultata koje smo postigli jer je ovo sada skoro pa nepodnošljivo. Da li jedna gradska olimpijka mora prilagođavati svoje treninge veteranskim nogometnim utakmicama kako je lopta ne bi ozlijedila samo je jedno od brojnih pitanja koja se mogu postaviti, o nekakvom tunelu ili dvoranici za zimski rad neću niti govoriti. U Slavoniji se grade nove atletske staze, Poreč je dobio stazu, Rijeka i Osijek dobit će svoje atletske dvorane, Split organizira Svjetski atletski kup, preuređuje i nadograđuje neprestano svoja atletska borilišta, Zagrebe gdje si??? Volio bih da g. Bandić koji je koliko ja vidim ljubitelj trčanja i čak je član jednog atletskog kluba pročita ovo te da se konačno nešto i poduzme. Također nadam se da će i g. Sušanj svojim utjecajem u HOO-u pokrenuti nešto da se stvore kakvi takvi normalni uvjeti rada na SRC Svetice jer tu rade i funkcioniraju dva od tri trenutačno najuspješnija atletska kluba!!
Najlakše je nakon što se atletičari povrijede ili odustanu od atletike uprijeti prstom u trenera i reći pogriješio je. Ja kažem tko radi taj i griješi, ali manje će griješiti ako trenira snagu svojih sportaša u teretani, a ne u kotlovnici, ako trenira brzinu i dionice po zimi u dvorani, a ne po ledeno tvrdoj stazi ili snijegu, ako njegovi sportaši imaju adekvatne rekvizite i opremu za rad, a ne da trener mora sklapati prepone ili da bacači bacaju nekim priručnim spravama koje više liče na neeksplodirane mine i bombe nego na bacačke atletske rekvizite…
Za kraj bih se u ime naše stručne komisije zahvalio našem izvršnom odboru na čelu sa predsjednikom g. Davorom Vukmirićem koji je napravio ogroman napor ove kao i prethodnih godina kako bi klub normalno funkcionirao te postigao ove izuzetne rezultate. Također ja osobno zahvalio bih se i našem novom sponzoru tvrtki ULIX na čelu sa g.Anđelkom Čalušićem koja mi je omogućila odlazak na Olimpijske igre te financirala moj cjelokupni aranžman tamo.
Ispričavam se ukoliko sam nekog zaboravio spomenuti ali zaista ovo je bila godina sa izvrsnom berbom…teško je sve i nabrojati,

Igor Čordaš, predsjednik Stručnog stožera